Kolona: Život u hrvatskoj
Vedrana Rudan
Svi oko mene žele pobjeći. Službeno se u Hrvatskoj samoubije 800 ljudi, broj pada iz godine u godinu, ako je vjerovati hrvatskim statističarima. Koliko ljudi bježi iz Hrvatske glavom bez obzira ne znaju ni oni. Da sam deset godina mlađi, da sam deset godina mlađa…Mrmljaju moji prijatelji. Da sam ja trideset godina mlađa ostala bih ovdje jer sam sigurna da je svagdje na svijetu ovako kako je kod nas. Živimo u vremenu kad su sve maske pale. Naši nam se gospodari, ma gdje mi živjeli, podrugljivo kese jer znaju da su njihovi robovi opsjednuti borbom za goli opstanak.
Ne, ne želim otići iz Hrvatske što ne znači da nisam užasnuta zemljom u kojoj živim. Grozote koje nam se događaju iz dana u dan toliko su jezive da u njih ne možeš povjerovati. Banke su švicarskim francima uništile sudbinu 300 tisuća građana. Mi, bića odrane kože, ne dižemo revoluciju. Prestrašeno čučimo u “svom” stanu i čekamo da ga banka proda. Kad ga proda još uvijek ćemo joj biti dužni.
Veterani Domovinskog rata pred koji su dan odlučili uz pomoć dviju bombi u obliku plinskih boca dići u zrak centar Zagreba. Vlast je dečke ozbiljno shvatila. Razgovarat će s njima, razmotriti njihove želje i potrebe, učinit će sve da naši junaci odustanu od igre bocama. Pedesetak heroja držalo je čitav grad u klopci a 300 tisuća švicaraca ne mogu učiniti ništa.?!
Nije sve baš tako jednostavno. Veterana ima 500 tisuća i svi su naoružani. Doduše, njihov je minister rekao da on zna kako ima 150 tisuća lažnih veterana, ali…Fred Matić se, sigurna sam, boji da mu netko od veterana djeci ne prereže vrat. Ni ja na njegovom mjestu ne bih previše brbljala.
U jednim je novinama hrabra novinarka Helena Puljiz izračunala koliko nas koštaju lažnjaci. Milijarde eura. Nitko od nas se zbog toga nije uzbudio. Milijarde, milijarde. Bolje i to nego da domovinci opet krenu na Zagreb. A Heleni neka dragi Bog pomogne.
Nikad ne vrtim telefon da bih spasila nečiji život zato jer sam sigurna da moja lova neće stići do onoga kome treba. Kad se od mojih nekoliko kuna namiri država, pa neki od operatera, pa organizator akcije, siročetu na kraju lanca ne ostane dovoljno love ni za pogreb. Ovih mi je dana ipak palo na pamet da Agenciji za odgoj i obrazovanje pošaljem stotinjak kuna da bi organizirala Oskar znanja.
Oskar znanja je fešta na kojoj se najpametnijim hrvatskim klincima i klincezama uručuje kipić zato jer su uložili veliki trud da bi sebe iz obične hrvatske zvijeri pretvorili u plemenito biće puno znanja i vještina. Neki od njih postigli su uspjeh na domaćim takmičenjima, drugi na međunarodnima. Ali…Uručivanje oskara hrvatskoj pameti košta 150.000 kuna. Hrvatska pamet je preskupa.
Čudi me ta mladež. Da su zaista pametni kužili bi da im je ulaganje u znanje gubljenje vremena. Matematika, fizika, kemija, informatika…Imamo zagrebačkog gradonačelnika, suspektnog turbokriminalca, koji odlučuje o sudbini Hrvatske a kemijom se nikad nije zamarao. Imamo zadarskog gradonačelnika, suspektnog turbokriminalca, kome na putu do vrha fizika sigurno nije pomogla. Imamo predsjednicu Kolindu, gospođu opsjednutu ratom, stupanjem, navlačenjem NATO uniformi u svim bojama. Ovih je dana izjavila kako su ona i papa slični. “Samo ja ne perem okolo noge.”
I tako, teku naši hrvatski dani. Sa ekrana nam se rugaju opake njušketine. Pobjegla sam u knjige. Upravo čitam Roba Riemena i njegovu “Školu života”. Knjiga je zbirka intervjua sa pametnim ljudima. Otkrit ću vam tajnu. Bar jednom tjedno poželim vlastitim rukama udaviti Bandića, Kalmetu, Kolindu, direktore svake od hrvatskih banaka, predsjednika vlade, oporbe, sve te gnjuse koji su moj život i život svih mojih pretvorili u pakao. A onda pročitam da je Ismail Serageldin rekao:”Protivim se nasilju, osim u samoobrani kod ekstremne opasnosti. Tko dobro promisli, vidi da Gandhi ima pravo i da ‘oko za oko osljepljuuje’. Život me naučio da budem ponizan i da je sve što obogaćuje dušu i duh puno važnije od prolaznog materijalnog bogatstva.” Eto, ja se umjesto apaurinom drogiram Riemenom.
Čekaj malo. Serageldin je rekao da se protivi nasilju osim u samoobrani i kod ekstremne opasnosti. Mene napadaju, ja jesam u ekstremnoj opasnosti pa ipak ništa ne činim. Ja nisam pacifist, ja sam kukavica.